BUĐENJE SVESTI, Uncategorized

Samoanaliza – licemerje

Ko sam ja?
Kada sebi postavim ovo pitanje, prvo što mi pada na pamet kao odgovor jeste da navedem sopstveno ime i prezime ili pak da dam neku sasvim generalnu odrednicu, npr. ja sam ljudsko biće ili nešto tome slično. Potom mi se nameće da govorim o različitim ulogama i funkcijama koje obavljam u društvu (npr. moja profesija), porodici (brat, sin, stric…) i različitim međuljudskim odnosima (prijatelj, partner, kolega…). Sve su to elementi moje „slike o sebi“, mog identiteta, nešto što opisuje moj ego, koji se, kao i svačiji drugi, formira u interakciji i tokom adaptiranja na različite situacije i izazove sa kojima sam se tokom svog života susretao. Opet, do nekih od ključnih delova svačijeg, pa i mog ego identiteta, odnosno doživljaja toga ko sam i šta sam u ovom svetu i životu, ne mogu doći prosto odgovorom na pitanje: „Ko sam ja?“ Zato postavljam sebi sledeće (pot)pitanje: „Kakav sam ja?“ Kao psihički zdravoj, relativno dobro prilagođenoj osobi mahom mi prvo na um padaju moje pozitivne osobine. Karakteristike koje možda nisu tako pohvalne ili društveno prihvatljive mi takođe padaju na pamet, ali primećujem da se sa njima ne poistovećujem u jednakoj meri kao sa onima koje su pozitivne i poželjne. Verujem da je to tako jer, pored toga što donekle svesno branim svoj ego dajući manju težinu onome što nije tako lepo u vezi mene i mog ponašanja, nekih sopstvenih osobina zaista nisam svestan. Dakle, moglo bi se reći da se one nalaze u području „slepe mrlje“ moje psihe. Razmišljam o fenomenu tzv. „depresivnog realizma“, odnosno o činjenici da psihološka istraživanja pokazuju da ljudi koji boluju od depresije imaju realniju predstavu o sebi, odnosno o tome ko su, šta su i kakvi su u kontekstu sopstvenog života. Ego odbrambeni mehanizmi ne-depresivne populacije omogućuju razvijanje samopomažućih, pozitivnih iluzija o sebi i svetu oko sebe. S druge strane, jasno mi je da, iako određene „slepe mrlje“ mogu biti od pomoći na kratke staze, štiteći nas od kandži depresije u trenucima kada nismo u stanju da se na adekvatan način suočimo sa sobom i svetom koji nas okružuje, sasvim je izvesno da jedan neosvetljen deo psihe može da predstavlja izvor različitih drugih problema u životu, utičući na njega bez naše svesti i znanja. Ovo je priča o osvetljavanju jedne takve „slepe mrlje“.
Licemerje. Nikada nisam pomislio da ću sebi pripisati tu osobinu, makar se ona ispoljavala povremeno i samo u nekim situacijama. Valjda je i to deo onoga što me je sprečavalo da uvidim, deo onoga što je dovodilo do toga da ta misao bude svesti nedostupna, da ne mogu da dođem do uvida…  a opet, bilo je jasnih indikacija, samo da sam hteo da ih vidim.  Setio sam se Heseovih reči: “Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.“ Oduvek sam se manje ili više ježio u prisustvu ljudi koje sam opažao kao neautentične. Sada shvatam da su licemerje i neautentničnost sinonimi, jedna ista stvar. Kada bi meni neko rekao da me doživljava kao neautentičnog (nije se puno puta desilo, ali mogu da se setim bar jedne situacije u ovom trenutku), to bi me povređivalo, čak i ljutilo. „Kako mogu to da kažu, to da pomisle?“, mislio sam, „Ja sam baš autentičan, baš individua. Kako mogu da meni pripišu takav jedan ljigav epitet“? Mislio sam to i hranio sam ego, pojačavao blokade i otpore, prvo ka uvidu u samoga sebe, a samim tim i ka promeni disfunkcionalnog obrasca koja bi onda mogla da usledi. Kada bi me neko pohvalio, primetio moju prirodnost i autentičnost, bio sam pun sebe, zadovoljan što je neko primetio i uvažio moju ličnost. Time sam opet hranio ego, što je vodilo istom kao i moja prethodno navedena negativna reakcija. Otpori su se pojačavali, a ego-program se time čuvao. Bio sam i ostajao nesvesni licemer za neke, čak mnoge ljude i situacije.
Licemerje ili hipokrizija se, kako mi internet kaže, definiše kao „zastupanje stavova, uverenja i vrednosti u koje ličnost ne veruje“. Takođe, na drugom mestu sam pronašao sledeće: „Bolji sinonim od obmanjivanja za licemerje je možda dvoličnost… Licemerna osoba se prikazuje onakvom kakva zapravo nije… “. To su stvari koje sada mogu da prepoznam u nekim svojim prošlim ponašanjima. Jasno je da je u pitanju ponašanje koje može, a ne mora biti svesno i namerno. S druge strane, postoji i konstatacija: „Licemerje se prepoznaje i kada se jedno priča, a drugo radi, kada se ogovaraju bliski prijatelji, kada te tapšu po ramenu, a misle ti loše, ako savetuješ i nagovaraš nekoga da postupi onako kako ti sam nikada ne bi postupio… “.  Ovde se jasno govori o ponašanjima koja su uglavnom svesna i iskalkulisana, ponašanjima koja ne mogu reći da su bila za mene karakteristična. S druge strane, postavljanje pitanja: „Šta je lošije – biti svestan ili nesvestan licemer?“, je jedna suštinski lažna dilema. Oba oblika ponašanja vode istom ishodu – povređivanju. Da li drugih, da li sebe ili i drugih i sebe, reč je svakako o povređivanju. Ono što sam uvideo ranije jeste da ponašanja koja rezultiraju povredom nečijeg bića jesu ponašanja iza kojih ne stoji ljubav, sila koja unosi harmoniju, koja sjedinjava i spaja, već nešto drugo, nešto nezdravo, nešto čemu nije mesto u sadašnjosti, nešto što smo nekada naučili, primenili i nastavili da primenjujemo jer bolje nismo mogli i znali, ali što je odavno postalo, a zapravo je i uvek bilo teret. Teret koji smo prihvatili da nosimo, budući da smo doživljavli da to mora tako, da nemamo izbora. Jer to je jedan od mnogih tereta, mnogo krstova koje nosimo u životu, koji su naši i koje ne možemo da zbacimo. Kao da možemo samo da trpimo i da egzistiramo, od povrede do povrede… Nisam bio u stanju da pojmim do koje mere sam u zabludi. Jer kada ne znaš da si u zabludi, uveren si da je zabluda jedina istina i da druge nema niti je može biti, da svet tako funkcioniše i da to prosto moraš da prihvatiš i da guraš s tim što bolje možeš.
Razmišljam sada opet i shvatam kako je u stvari licemer koji je svestan svog licemerja zapravo pošteniji u svom nepoštenju. On bar zna da bira da bude nepošten, da laže i obmanjuje kako bi postigao svoj cilj, da povređuje druge kako bi sebi obezbedio šta želi. On je više svestan da to može da dovede do toga da i on bude povređen ako se njegovo licemerje prepozna, ali svesno preuzima taj rizik na sebe.  Nesvesna osoba zapravo nema pojma zašto povređuje sebe i ljude oko sebe, jer ne vidi svoj licemerje. Pa se naknadno pita kako to da je došlo do toga da se drugi tako osećaju i ponašaju prema njoj, kako to da se ona sada oseća tako loše kada je imala samo najbolje namere i tome slično. To je ono što prepoznajem u svojim dosadašnjim doživljajima.
Kako sam došao do toga da postanem „nesvesni licemer“? Mislim da tome uzrok leži duboko u mojoj prošlosti. Pada mi na pamet pitanje: „U kom trenutku sam naučio da lažem?“, jer licemerje zahteva laganje. Da bih toga mogao da se setim, postavljam sebi potpitanje: „Koga sam prvo ja u svom životu lagao?“ Moje roditelje, sasvim sigurno. Verovatno sam bio toliko mali kada sam izgovorio prvu laž da ne bih nikada bio u stanju da prizovem to sećanje, kao ni konkretnu motivaciju iza te laži. Ali zašto svoje roditelje? Zašto bi malo dete lagalo svoje roditelje? Ovde tumaram u polumraku, nagađam, ali intuicija me vodi u tom pravcu da pomislim: „Zašto ljudi lažu? Pa da bi nešto dobili, svakako.“ A šta dete traži od svojih roditelja, šta želi da dobije prvo i pre svega, u kojoj god formi, obliku, kao reč, zagrljaj, poklon, pažnju…? Ljubav. Detetu od roditelja treba ljubav. Ljubav koja je potvrda njega samoga, njegove vrednosti kao živog stvorenja, kao člana svoje porodice, potvrda da je ono dobro takvo kakvo jeste, pa i potvrda toga da je svet sigurno mesto u kome je ljubav moguće i dati i dobiti. Bez davanja ljubavi detetu na adekvatan način dete ne može da sasvim ostvari i razvije svoje kapacitete za primanje, kao ni za davanje iste. A kako se to detetu adekvatno daje ljubav? Odgovor je prost. Bezuslovno. Verujem da dete možemo milovati i nagrađivati, ali i grditi i kažnjavati tako da ne dovodimo u pitanje njegovu ljubav prema samome sebi, njegov doživljaj samovrednosti i samopouzdanja, kao i pouzdanja u svet oko njega. Sada mogu da vidim da je ljubav koju sam ja kao dete dobijao, iako u mnogim slučajevima bezuslovna, u dovoljnom broju situacija bila i vrlo uslovna, i to od malih nogu. Kasnije sam taj obrazac, po svoj prilici, preneo i van porodice, opazivši da je tako i u spoljašnjem svetu, sa drugim ljudima – samo ako zadovoljavaš uslove, ako si „dovoljno dobar“, šta god to značilo, možeš da očekuješ da ćeš dobiti neku ljubav ili, čini mi se još važnije, možeš da očekuješ da ćeš izbeći neprijatnost, izbeći kaznu. Idući korak dalje, zaključak koji sam kao dete izgleda izveo je sledeći: „Samo ako sam dovoljno dobar za druge, ako me drugi vole, samo u tom slučaju mogu da volim i sebe.“
Dakle, moraš svima da se dopadaš, svi moraju da te „vole“, da svima budeš „dovoljno dobar“, jer ako nije tako, nećeš dobiti ljubav, a može da usledi i kazna. A to nikako ne bi voleo. I tako, u strahu od toga da nećeš dobiti tu ljubav ili da ćeš, još gore, biti kažnjen, ti se trudiš da udovoljiš svima… a u stvari, udovoljavaš svom strahu od nedobijanja ljubavi, svom strahu od kazne, time se u stvari suštinski ponašajući sebično, a da toga nisi ni svestan. Misliš da pružaš ljubav drugima, da vodiš računa o tome šta oni misle i kako se osećaju, misliš pružaš ljubav samom sebi, a u stvari sve vreme si u strahu i napetosti –  šta će biti i kako će biti ako se ne dopadneš drugima. To sve vodi vrlo nesvesnoj, ali vrlo jasnoj sebičnosti, odnosno egocentrizmu – misliš da nešto radiš zbog drugih, dok u stvari sve radiš zbog svog ega, odnosno straha da će isti biti povređen, da neće dobiti potvrdu da je OK ili da će čak dobiti po njušci. U toj trci da se dopadneš i izbegneš kaznu prenebregavaš da pružiš ljubav i autentičnu toplinu kako sebi, tako i drugima, što neumitno vodi povređivanju kako tebe samoga, tako i svih umešanih.
Loša vest je da je ovaj program, po svoj prilici, duboko ukorenjen. Čak jedan od osnovnih, ako ne i kamen temeljac svih ego programa, budući da se na tako osnovnom nivou tiče kako mog odnosa prema sebi samom, tako i prema svetu oko mene. Čini mi se da to neće tek tako da ode. Ali pored toga što je to loša vest, čini mi se da je isto to i dobra vest. To što mogu to da vidim, što mogu da napišem, što mogu da prepoznam i formulišem. A rešenje… rešenje vidim u svesnosti. Biti svestan sebe i praviti razliku između onoga što si ti, s jedne strane i šta su sa druge strane tvoje ego-adaptacije i odbrane nastale ko zna kada i zašto, da bi se ego kao takav konsolidovao i održao. A svesnost nije reći: „Svestan sam“. Svesnost je proces, svesnost je konstanta. Prisutnost i davanje ljubavi, sebi, drugima, trenutku.
Ljubav je kad voliš sadašnji trenutak,
Nigde drugde nema šta ima u njemu,
Prepoznaješ, u sada, osetiš svoj kutak,
Tu si, jesi, vidiš smisao u svemu…
 

2 thoughts on “Samoanaliza – licemerje”

Leave a Reply