BUĐENJE SVESTI, Uncategorized

Otvaranje srca – četvrta čakra – u boli, najviše se raste

Kada biste znali da ćete sutra umreti, postoji li nešto zbog čega biste žalili?
Kako znate da nećete umreti sutra?
Da li ste ikada razmislili o tome?
Želim da podelim sa vama svoje iskustvo otvaranja srčane čakre. Ono ne mora biti isto kao bilo čije drugo, te molim one strašljive koji ovo čitaju da ih ne omete u duhovnom traganju, jer moja priča, ne mora biti i vaša. Svaki put priča je za sebe.
Četvrta čakra, poznata kao srčana ili anahata, centralna je među glavnim čakrama našeg energetskog tela. Ona u sebi objedinjuje energiju donje tri, zemaljske čakre i gornje tri, nebeske čakre. Kako joj samo ima kaže, povezana je sa našim srcem, sa našim emocijama. Svako zdravo dete živi sa otvorenim srcem, otud tolika radost, življenje u svakom trenutku, predivna pozitivna energija kojom zrače, oduševljenja malim stvarima. Deca vole život svim svojim bićem potpuno nesvesna toga. Takvi smo i mi većinom bili kada smo bili mali. No, život neumitno donosi sa sobom sve što se od njega očekuje da nas nauči: boli, gubitke, tuge, razočarenja, nepravde… Ranjivi pod tako teškim emocijama, svaki put sve se više zatvaramo ka svetu oko sebe, kako bismo manje osećali, manje bili povređivani, manje patili, manje tugovali. U želji da izbegnemo sve te teške emocije koje nam život kroz lekcije svima neosporno donosi, mi zatvaramo svoje srce potpuno nesvesni da se tako zatvaramo i ka lepim emocijama, ka ljubavi. (Namerno navodim samo jednu – ljubav, jer to je jedina emocija koju priznajem, sve ostale su samo njene varijacije ili produkti njenog odsustva.) Zatvaranjem srca, mi unutar svog energetskog polja stvaramo blokade, koje ukoliko želimo da na svom putu napredujemo i kundalini energiju, našu vezu sa univerzumom podignemo do svoje krunske čakre, moramo očistiti pre ili kasnije. U zavisnosti od toga kakav je vaš životni put bio, koliko toga ste nakupili, kako ste to procesuirali, kakva su vam karmička nasleđa, pa i od toga kom tipu ličnosti pripadate, zavisiće težina vašeg zadatka da otvorite svoje srce.
Ovo je moja priča.
Sve je počelo sa sasvim uobičajenom meditacijom. Pustila sam meditativnu muziku, legla sam, opustila sa i započela svoje putovanje unutar sebe. Nije prošlo dugo dok sam osetila kako energija vitla oko mene. Prepuštala sam se tom vihoru, sasvim opuštena, kada najednom osetih kako mi se energija podiže kroz kičmu do između plećki i najednom bol. Začuh sopstveni glas kako mi se obraća:“Bravo, Sandra! Uspela si.“ Svesna šta mi se događa, oberučke sam prihvatila ono što dolazi (da napomenem, iz trećeg puta, prva dva puta, u prethodnih šesnaest god sam ustuknula i odustala). Bol je počela da mi para grudi i najednom, film je počeo da se razmotava. Od početka mog života pa do dana u kome se sve dešavalo, sve proživljene boli su se u trenutku izlistavale pred mojim očima. Ponovo, osetih u sebi svaku bol koju sam preživela u svojih velikih trideset pet godina, sve do dečijih najsitnijih nepravdi. Tresla sam se na krevetu i uvijala od plača. Sva sam se pretvorila u bol, ništa drugo nije postojalo, a bola…bola je bilo u izobilju, veličam svaku koju sam preživela. Iz mene su izlazili jecaji, jaukanje iz sveg glasa. Kada su mi se ušne školjke napunile suzama, shvatila sam da moram da sednem.
Sve moje boli prošle su još jednom kroz mene, sve potisnuto izvukla sam na površinu i kopala dublje da vidim da li ima još. (Iz ovog razloga je potrebno da imate znanje o onom što vam se događa. Znanje ili sposobnost za slepu veru da ste u božjim rukama, jer ukoliko nemate ni jedno od ta dva, ovakvo iskustvo u vas može uvući dodatne strahove i nagomilati još taloga na vaše energetske blokade.) Kada sam očistila sve svoje boli i baš pomislila kako se bližim kraju samog procesa, najednom pred mojim očima poče da se odmotava svaka bol koju sam ja ikada ikome nanela, a da nikada o tome nisam ni razmišljala. Svaki pogled sa visine, svaka neprijatna reč, svaka grubost koju sam ka nekome učinila odjednom iskrsnuše ispred mene, potpuno nespremne za takvo iskustvo. I tad, baš u tom momentu, kada spoznah i preživeh lično svaku bol koju sam sama drugome nanela, spoznala sam da sve što radimo – samo sebi radimo. To je otvorilo nova vrata unutar mene i najednom, počela sam da osećam tuđ bol, osetila sam bol svog partnera radi gubitka roditelja, osetila sam svo breme svoje majke koje je ponela, osetih tugu svoje bake i ’mal’ ne posrnuh pod teretom. A onda, najednom, bol mog ujaka i moje ujne, koji je izgubio sina počne da mi cepa grudi, vrištala sam iz sveg glasa. To je najstrašniji bol koji sam osetila – gubitak koji nisam preživela, gubitak deteta, najstrašniji od svih bolova. Nakon toga, u grudima osetih bol svoje sestre od ujaka, nje koja je izgubila rođenog brata i ta bol, tako poznata, baš kao moja zbog istog gubitka svu me preplavi ogromnom tugom. Shvatih tada, sve su boli iste. Gradirane su po nivoima i jednake, percepcija je ono što određuje način na koji se mi sami nosimo sa bolom.
Ne postoji odvojenost na višem nivou, svi smo mi jedno. Odvojenost je samo fizička,  a um pod varkom ega veruje samo u ono što vidi. Dok ne spozna.
Svi smo mi jedno, različiti delovi iste duše svih duša, razbacani sa svrhom i smislom po ovim našim zemaljskim telima, „nagrađeni“ egom, kako bi nam lažno JA pružilo neophodan zaborav jedinstva i dalo najveću od svih životnih lekcija – da se setimo ko smo.
Kada proživeh boli koje pripadaju drugima, spoznala sam da nema drugih. Ta spoznaja, koliko me oslobodila, u trenutku me je i toliko iscrpela da nisam imala više snage ni za plač ni za predaju, pa sam prekinula meditaciju i legla da spavam.
Sledeće jutro nije bilo ništa bolje. Osećala sam potrebu za meditacijom. Tog dana, sedam sati sam meditirala, od toga pet sati sam plakala. Sve što sam osećala bila je ogromna tuga, bez početka i bez kraja sa kojom nisam znala kako da se nosim. U meni ništa drugo nije postojalo. Od plača su me boleli svi mišići tela, grlo mi je bilo poderano, oči podbule i crvene i osećala sam neprekidan bol u predelu grudne kosti. Katkad bi to bio bol reflektovan napred, stezanje u grudima, kao da imate srčane tegobe, a u drugim momentima to ja bio konstantan bol između dve plećke.
Danima sam plakala, svesna da je potrebno da se distanciram od onoga što osećam, ali u nemogućnosti i neznanju kako to i da uradim. Vezala sam svoju tugu za gubitak svog brata i nisam znala kako to da odvojim. Imala sam osećaj, ako se odvojim od te emocije, te tuge, boli koja me je godinama unazad definisala, da ću se tako odvojiti od svih emocija koje me vezuju za mog pokojnog baticu…sve do jednog dana, kada u sred svoje meditacije spoznah „…pa, moj brat nije moja tuga, moj brat je ljubav. Tuga je reakcija na gubitak… “ I ta spoznaja, koliko god možda banalno zvučala sama po sebi, donela mi je mir. Moj brat nije tuga! Moj brat je ljubav!
Koliko god da sam možda očekivala da će mi prevazilaženje te vezanosti za jaku emociju niske vibracije, kao što je tuga, doneti mir i ispunjenje, to se nije desilo. Nakon tog događaja, sve što sam ja osećala bila je praznina, ispunjavala je čitave moje grudi i činila da se osećam kao da sva ljubav koju negujem za sve ljude u svom životu i sva ljubav, uopšte, ka životu, ne mogu ispuniti niti jedan jedini delić te praznine. Živela sam, a kao da nisam, na rubu očaja. Dani su prolazili, a ja sam počinjala da se pitam „Bože, da li će ovako biti zauvek???“. Ta praznina jedno je od najtežih stanja koje sam osetila. Ništa. Nula…
Jednog popodneva, tako prazna, izgubih se u zagrljaju voljenog čoveka. Njegova toplina svu me je okupala i najednom, žmureći, pred sobom ugledah plamičak, kako ulepršava u moje srce i osetih toplinu u grudima. Istog momenta osetih da praznina više nije tako strašna i srce mi ispuni potpuno jedna nova vrsta zahvalnosti, kakvu nikada u životu nisam iskusila. Toplina u svom mom biću. Život je lep.
Dani su prolazili, nedelje, mesec…i kusur…bol među mojim plećkama bila je konstantna, meditacije su mi bile standardne, nista veliko se nije dešavalo dok jedne večeri, iz čista mira, ponovo ne počeh da plačem. Ovog puta, plakala sam zbog svih zala na ovome svetu. Plakala sam zbog gladi, bolesti, ratova, laži, prevara, podvala, politike, podela, seča šuma, maltretiranja životinja, moći, vlasti, plakala sam zbog nesvesti čovekove, zbog svega pogrešnog u ovom naopakom, nelogičnom svetu.  Plakala sam svesna kako sve što radimo sebi radimo, gledajući kako slepci kolo vode, a slepi kraj očiju u kolo se hvataju. Gledala sam čovečanstvo koje ne veruje u boga, čovečanstvo nesvesno da sve što radimo sebi radimo, a od toga ne možemo pobeći, samo možemo da izaberemo da li ćemo se sa tim suočiti sada, svesno ili propustiti u strahu od tog suočavanja čitav život, da bi smo se tada neminovno susreli sa bogom, sa sobom, sa svojim celokupnim životnim delovanjem i uticajem na ovaj svet, pa nastavili u sledeći život sa istim zadatkom, sve dok najzad ne spoznamo ko smo, odakle smo došli, zašto smo ovde i najzad budemo oslobođeni od obaveze reinkarniranja u ovom svetu, ovoj preteškoj školi za duše. Nakon tog iskustva prolaska kroz globalno zlo i patnju, polako se mir uvlačio u mene. Za vreme jedne meditacije, „ugledah“ kako se u mom srcu, iz jedne sićušne semenke razvija prvo koren, pa list, pupoljak, da bi najzad procvetao jedan sićušni cvet, poput visibabe, vesnik proleća posle duge zime…
Otvaranje srca je proces koji traje, koji je za mene i pored sve boli, bio veličanstven. Proces koji nas menja iz korena, koji nam otvara oči za energiju kosmosa i viši plan. Otvaranje srca podiže našu perspektivu na jedan viši nivo, a kada promenite tačku posmatranja sveta oko sebe, menja se i čitav svet koji vidite. Kada otvorite srce, vi postajete svesni da ste vi kreatori svoje realnosti, da ste vi odgovorni za sve što vam se u životu dešava, postajete svesni dualiteta sveg postojanja, karme – uzroka i posledica. Kada otvorite srce, vi se nanovo rodite u jednoj sasvim novoj energiji, novoj perspektivi, novom životu. Sve je i dalje isto, a ništa nije isto. Sve se promenilo. Živite sasvim novi život, ušli ste u sasvim novi, bolji, srećniji svet.
Koliko god proces bio bolan i trajan, preporučila bih ga svima. Prevaziđite strah od bola, od smrti, prevaziđite strah od života. Izađite iz vaše zone komfora i uhvatite se u koštac sa svim teškim u vašim životima, jer kao fizičko telo što jača i raste kada podiže teret, tako i duša raste kada se uhvati u koštac sa teškim iskušenjima.  Uhvatite se sa svojim bolima, porastite i prerastite ih. One pripadaju vama, a ne vi njima, ne dozvolite im da gospodare nad vašim životom. Nema boljeg trenutka da se suočite sa sobom od sadašnjeg. Što više vremena prolazi, to se više u vama taloži, a što je više taloga, proces će biti, duži, teži, bolniji…a opet, garantujem vam da je vredan svake preživljene boli.
Otkrijte radost srećnog življenja, oslobodite se tereta, oslobodite se boli, zagrizite život i ne puštajte ga, grizite svakog trena, uzimajte sve što vam nudi, jer samo ovaj trenutak postoji i nema garancije da nećete umreti sutra. Otvorite svoje srce i počnite da živite život vredan umiranja…

3 thoughts on “Otvaranje srca – četvrta čakra – u boli, najviše se raste”

  1. Ništa posebno samo veza sa djavolom-sotonom-sejtanom ili kako ga ko zove. Mogli ste tako imati i sexualni odnos sa sotonom ili čovjekom u kome je sotona a u vama isto…Pa da vidite tu povezanost i to uživanje…dovoljan zagrljaj da se povezete i da vam se otvore „srčane cakre“….nekada to bude bolje od sexa

  2. Ja sam bila na vođenoj meditaciji. Propuštali smo „energiju“ „nešto“ od čeone tacke pa na niže. Inace ne radim jogu nd meditiram nista od toga .. Sledećih 7 dana ili više sam bila tužna i imala sam osjecaj kao da mi he otvorena rupa na leđima rana… Prije 4 god .. A sad opet imam taj osjećaj ovaj put pisle psihoterapije…Kai place mu se i leđa su mi otvorwna.

Leave a Reply