BUĐENJE SVESTI, Uncategorized

O smrti. O boli. O gubitku.

Postoji li osoba na ovome svetu koja nikada nije razmišljala o smrti?
Kraj ili početak?
Mnogi joj hrle u susret, svesno ili nesvesno. Neki je prizivaju samim načinom života, lošom ishranom, nagomilanim stresom, rizičnim poslovima, nepažnjom… Neki pomeraju granice zdravog razuma, žudeći stalno za sve većom navalom adrenalina u svojoj krvi, dok ne bude prekasno…
Mnogi je priželjkuju, moleći svog Boga da ih uzme i prekrati im zemaljske muke. Mnogi ne mogu da je dočekaju, pa je izazovu sami.
Ali…mnogi je se i plaše, do te mere da razviju fobiju (tanatofobija) i različite anksiozne poremećaje gde napade panike može da izazove sve što oni sami, na neki način, povezuju sa smrću.
Svi je različito doživljavamo, ali jedno je sigurno – smrt je neminovna, za nas, za naše roditelje, za našu decu. Smrt je sastavni deo života, kraj jednog ciklusa, ali i kako to moja majka ima običaj da kaže:”Smrt je jedina pravda na ovome svetu”, jedina jednaka za sve.
Ovaj tekst namenjen je prvenstveno onima koji se plaše smrti, ali i svima onima koji, poput mene, provode vreme u razmišljanju o kraju. Ili početku?
Ljudima sa razvijenom tanatofobijom, preporučuje se da pronađu sebi smisleno objašnjenje o smrti, da osmisle filozofiju koja im je prihvatljiva, pored uobičajenog saveta za sve fobije-da od njih ne treba bežati, no se sa istim suočiti.
Premda sama nikada nisam osećala strah od same smrti, užasavala sam se od pomisli na gubitak dragih ljudi, toliko da i kada bih pomislila da oni oko mene nisu večni i da će doći njihovo vreme za put na večni počinak, tu bih misao brzo, svesno odbacila i usmerila se na neke lepše teme. Sve do jednom.
Kako se suočiti sa smrti? Kako se nositi sa gubitkom i bolom?
Prvi gubitak koji sam zaista teško podnela bio je gubitak mog dede. Ne mnogo star, godinama je bio bolestan i svi smo znali da je kraj blizu, ali kada se dogodilo niko nije mogao da me spremi za ono što sam doživela. Po prirodi sam vrlo emotivna, a moj deda je bio jedna od najvažnijih osoba u mom životu. Ni ne sećam se prvih dana posle sahrane. Ponekad mi se čini, možda sam bila sasvim sebična tih dana, jer nisam videla drugi bol, do svog. Izvinjavam se ovde svojoj majci, jer je tešila ona mene, a ne ja nju koja je izgubila oca. Sećam se, po glavi mi se vrtelo samo:”Nema više mog dede!” Svaka ta pomisao izazivala je suze i bol sa kojim nisam mogla da se nosim. Zato sam počela da ga potiskujem. Kakva greška! Nisam uspela da taj gubitak prihvatim godinama. Izbegavala sam da mislim o dedi, jer kad god pomislim na njega, oči mi se napune suzama, stisne me u grlu i grudima i počnem teško da dišem, čak i sada, četrnaest godina kasnije proživljavam isto. Shvatila sam da je to zbog toga sto se sa tim bolom nisam na vreme suočila onako kako je trebalo, no sam ga zakopavala u sebe, dok nije postao sastavni deo mog bića.
Drugi veliki gubitak bio je gubitak mlađeg brata. Svi me pitaju:”Je l’ rođeni?” Ne, nije. Ja sam jedinica po rođenju, ali od njega rođenijeg nisam imala. Proveli smo detinjstvo zajedno pod babinim i dedinim krovom i on je nerazdvojni deo svakog mog dečijeg sećanja. Otišao je prerano, sa svoje dvadesetčetiri godine, prvog lepog proletnjeg dana pre nepunih sedam godina. Moj mlađi brat. Lep, zgodan, jak, duhovit, šarmantan, omiljen u društvu, dobrog srca i vragolastog pogleda. To je bio grom iz vedra neba, šok. Bol nezamisliva. Na tako nešto, ništa što u životu proživite i preživite ne može da vas spremi. Na reakciju kada čujete takvu vest ništa ne može da spremi ljude oko vas. Nema tu utehe. Samo razdiruća bol. Ophrvana takvom boli, potiskivala bih je u prisustvu porodice, osećajući da nemam prava da je ispoljavam pred njegovim roditeljima, njegovom rođenom sestricom, pred babom za koju smo svi mislili da li će preživeti vest o njegovom odlasku sa ovoga sveta; ali zato, kada bih ostala sama sa sobom, cela bih se zavila u tu svoju bol, pa sklupčana na krevetu plakala dok imam suza i jecala dok imam glasa. Danima, nedeljama, mesecima. Nisam jela, poremetila sam svoje zdravlje i davila sam se u svom bolu. Hranila sam se njim. Niko mi nije mogao pomoći. Sada je vreme za još jedno izvinjenje-mom mužu, što nisam dozvoljavala da pokuša da mi pruži utehu i umanji moju bol, a znam da je i njega bolelo da me gleda tako slomljenu. Nisam želela utehu, nisam želela da se bol umanji, ni da otupi. Bila mi je potrebna moja bol. Da nije bolelo, čini mi se, sklupčala bih se i nestala. Meseci su prošli kada sam shvatila da moram da se trgnem. Bilo je to jutro u kome sam se probudila prazna. Kao da ništa u meni nije ostalo, šupljina, rupa bez dna. Otišla sam kod frizera i isekla dugu kosu. Osećala sam se, sa prvim rezom njegovih makaza, kao da mi skida ogroman teret sa pleća. Taj gest bio je početak mog oporavka.
Da li se zaista plašimo smrti ili se plašimo boli i gubitka, starosti i nemoći, bolesti?
Prvi korak, koji u svakom slučaju treba da napravimo, je prihvatanje. Prihvatanje onoga što ne možemo da promenimo, što je izvan sfere bilo kakvog našeg uticaja.
Naučila sam da se pomirim sa neminovnošću i prihvatim sve teške lekcije koje je život spremio za moje školovanje u ovom realmu naših postojanja. Verovanje u večitost naših duša, veoma mi je pomoglo na mom putu prihvatanja.
Zapravo, ako razmislite, kada izgubimo dragu osobu, mi uvek žalimo sebe-žalimo što smo uskraćeni za to (nama važno) prisustvo, za ljubav te osobe, mudrost, podršku, sigurnost koju nam je pružala i još mnogo lepih emocija kojima je naš odnos sa tom osobom bio obojen. Žalimo i oplakujemo sami sebe, proklinjemo svoju sudbinu i prepuštamo se očaju, zaboravljajući-život nam nikada ne daje ono što ne možemo da podnesemo. Kada to shvatimo, otvaramo sebi prostor za rast.
Sve češće i sve glasnije čuju se glasovi iz naučnih krugova: “materija ne postoji bez prisustva svesti…”, “naučnici dokazali postojanje duše…”, “svest ne umire sa fizičkom smrću…”, “dokaz reinkarnacije” i sl. Apeli su sve glasniji, ali nema ko da ih čuje. Ruski matematičar Grigorij Pelerman koji je 2002. godine rešio Poankarevu hipotezu, problem star stotinu godina koji se bavi multidimenzionalnošću prostora, odbio je bilo kakvo priznanje na tu zaslugu, uključujući i nagradu od milion dolara, sa rečima:”Ja znam kako se kontroliše Univerzum. Zašto bih trčao da uzmem neki milion dolara, recite mi?” Da li verujete? Da li čujete?
Verujem da smo, beskrajnom božanskom (u nedostatku bolje reči kojima bih opisala svoju veru, o čemu ću više neki drugi put) promisli, predodređeni da u ovom našem zemaljskom postojanju izučimo određene lekcije koje će pomoći našem duhovnom rastu, predodređeni za zadatak koji treba da obavimo, uticaj koji treba da izvršimo i trag koji treba da ostavimo iza sebe.
Budisti veruju da duša sama bira porodicu u kojoj će se najbolje usavršiti i najbrže ispuniti svoju misiju. Ja verujem da je moj brat ispunio svoj zadatak na ovome svetu, u ovom životu, na našoj fizičkoj ravni postojanja. Ja verujem da je duša mog brata oslobođena bola, evoluirana novim iskustvom samo nastavila svoj put dalje-kroz vraćanje u svetlost, sveprožimajuću energiju od koje smo svi i sve nastalo, ka novom iskustvu, ponovo u nekoj fizičkoj ravni postojanja. Ko zna, možda jednog dana, sasvim iznenada, prepoznam njegovu dušu u nekim drugim očima, u nekom drugom detetu…
Ne, smrt nije kraj. Smrt je sastavni deo beskrajnog ciklusa evolucije naših duša. Smrt fizičkog tela, momenat je u kome se duša rađa u svetlosti, momenat u kome se duša sjedinjuje sa Univerzumom, u kome se “vraća kući”, beskrajnoj ljubavi iz koje sve je nastalo, smislu svega. Smrt je kraj svih fizičkih muka, sveg ovozemaljskog bola, momenat prosvetljenja, u kome uvidimo mizernost svih problema koje smo smatrali velikim u odnosu na beskonačnost našeg bivstvovanja, momenat u kome spoznamo vezu i jedinstvo svega i svih.  Ciklus koji prođemo od rođenja do smrti, samo je karika u lancu iskustva kojim naše duše evoluiraju.
Uzmite vreme koje vam je potrebno da proživite svoj bol u punoj njegovoj silini, vreme da žalite nad sobom. Prigrlite tugu, ona će od vas napraviti snažne ljude i učiniti vas sposobnim da se uhvatite u koštac sa svim kovitlacima koji vas u životu čekaju. Prigrlite tugu, jer tuga je nerazdvojni saputnik ljubavi, a ljubav je najmoćnija sila ovog sveta. Prihvatite svoj bol, proživite i preživite i u ime svih onih koje smo voleli i izgubili, nastavite dalje jači i zahvalite im za sve što su vas u životu naučili. Jačajte svoj duh, jačajte svoju svest, jer….ko zna, možda ste vi baš onaj koji će za vreme ovoga života otvoriti svoje unutarnje oko i sagledati svet duhovnog u svoj svojoj beskrajnoj mudrosti i veličini. Vi to možete.
 
 
 

1 thought on “O smrti. O boli. O gubitku.”

Leave a Reply