PRIČE

RONILAC

 
Ležala je na plaži i posmatrala pučinu. More je bilo neobično mirno, po prvi put tog osmog dana njenog boravka na letovanju, daleko od voljenih ljudi u Beogradu. Uživala je u tišini divlje plaže, sakrivena od očiju čitavog sveta, udobno smeštena na sunđerastoj ležaljci uglavljenoj među stenama. Prvog dana nije joj se svidela ta mala plaža. Tada su besneli talasi i nije joj delovalo bezbedno da uopšte ulazi u vodu starim brodskim stepenicama, pojedenim od soli i vremena, koje su samo namotajima žice bile pričvršćene za alku zabetoniranu među stenama, razmišljajući o tome kako je potreban samo jedan pogrešan potez, trenutak nepažnje, pa da je talas „razbije“ o stene. Ipak nije mogla da ne oseti strahopoštovanje prema moćnoj sili prirode, niti da ne razmišlja o tome kako je krhka ljuštura čovek, što često zaboravlja zaslepljen svojom veličinom.
A opet, nije joj prijala graja na velikoj gradskoj plaži. Deca su trčala oko nje, posipajući je peskom, sa svih strana čula se galama, roditelji su dozivali svoju decu, a prodavci krofni, kuvanog kukuruza i rashlađenih pića ih nadglasavali. Poslednjih godina, graja se čula na najrazličitijim jezicima  stvarajući neprijatnu kokofoniju koja joj je dizala tenziju. Pobegla je iz beogradske buke, a ista ju je dočekala u tom malom penzionerskom mestu, od kojeg je očekivala samo mir. Mala plaža ju je neodoljivo privlačila, premda veoma negostoljubiva, nalazila se u blizini kuće u kojoj je bila smeštena i nudila joj ono čemu nije mogla da odoli-tišinu.
Isidora je sutra „slavila“ svoj tridesettreći rođendan i kao i uvek u to doba godine sumirala je svoj život i događaje koje je ostavila za sobom. Ta 2014. nije joj donela mnogo zadovoljstva, ali se osećala zadovoljnom sobom, obzirom da je najzad „prelomila“ da stavi tačku na neke stvari koje su je dugo sputavale. Pomisao na to ispunjavala ju je ponosom jer je bila spremna da se uhvati u koštac sa životom, donela je velike odluke i ni u jednom trenutku se nije pokajala. Samozadovoljno se smeškala posmatrajući raširena krila galebova koji su kružili oko postavljenih ribarskih mreža, obeleženim suvim palminim lišćem koje je plutalo na vodi.
Nedaleko od nje, ronilac je izranjao. Posmatrala ga je kako se uspinje uz stene ka mestu gde je videla da se nalazi njegova garderoba. „Baš čudno, nisam ga ni primetila kada je došao“, pomislila je i nasmešila se. Setila se da kada je bila mala, kada utone u svoje misli, majka je mogla da je doziva desetine puta, a da je Isidora uopšte ne bi ni čula dok ne dođe do nje i prodrmusa je. Valjda je to tako kada si jedinica svojih roditelja, dete koje odrasta samo, pa vremenom izgradi svoj mali svet u koji se izoluje od svega i od svih. Sada je potpuno fokusirano posmatrala ronioca, pomalo zahvalna ružnjikavoj modi koja joj je obezbedila ogromne tamne naočare, koje su pokrivale veći deo njenog lica, pa ne samo da se nije videlo kuda je gledala, nego je i mimika njenog lica ostala sakrivena od ostatka sveta. Primetila je da u ruci drži malj. Ramena su mu bila neobično široka, obzirom na njegovu visinu, a šake ogromne. Skinuo je ronilačku opremu i raširio ju je preko zarđale šipke izjedene solju koja je izlazila iz stene. Seo je i na njeno iznenađenje izvadio cigaretu i zapalio. Polako je uvlačio dim, zadržavao ga u plućima i ispustio u ogromnom oblaku dima, koji se odmah raspršio na laganom morskom povetarcu. Poželela je i sama da zapali cigaretu, gledajući njegovo uživanje. Telo mu je bilo mišićavo, krupno i premda je smatrala daleko privlačnijim vitke izdefinisane figure, dugih vretenastih mišića, nije mogla da se ne divi njegovoj muskulaturi. Videlo se da nije provodio vreme u teretani, pokušavajući da „napumpa“ svoje mišiće, kako je bilo popularno kod mnogih muškaraca u to vreme, nego da se bavio teškim fizičkim radom. Dok ga je odmeravala ispitivačkim pogledom, više iz čiste znatiželje nego iz bilo kakve druge pobude, osetila je da i on nju posmatra, takođe sakriven iza svojih tamnih Ray Ban naočara. Osetila je da mu pogled klizi po njenom telu i osetila se pomalo neprijatno. Bila je zadovoljna svojim izgledom, čak mnogo zadovoljnija dok je bila mlađa, kada je sebi nalazila bezbroj mana. Danas, sa svoje trideset i tri godine, shvatala je da su joj roditelji u nasleđe dali izuzetno privlačno telo, sa svim oblinama koje bi žena trabala da ima, pa premda su u modi već godinama bili ideali ženske lepote koji propagiraju tanke, mršave figure, koje su Isidoru više podsećale na dečačke nego na ženske, bila je svesna reakcije muškaraca na njenu pojavu, bez obzira na ukus koji su imali po pitanju žena. Primećivala je često kako je posmatraju, ponekad gutaju pogledima i setila se reči svog prijatelja kada joj je rekao da je ona „univerzalno dobra“. To sećanje joj je izmamilo smešak. Sada je posmatrala sebe, preplanulu u malom, krv-crvenom bikiniju i zadovoljno konstatovala da nikada nije bolje izgledala. I dalje je osećala pogled nepoznatog ronioca kako klizi preko njenog tela i rešila da ne želi da mu daje ikakvog povoda, pa premda nije ni mogao da vidi da ga posmatra, možda je i on mogao da oseti njen pogled onako kako je ona osetila njegov. Okrenula se, legla na stomak i uzela da čita knjigu.
Gotovo da ga je i zaboravila kada je čula bat čekića o stene, okrenula se i videla kako nedaleko od nje opet ulazi u vodu. Pomislila je koliko je njegov život različiti od njenog. Nije mogla da ne primeti kako mu je ronilačko odelo izlizano, na nekim mestima pocepano, što joj je govorilo da je mnogo korišteno i nametalo joj misao da on živi od toga što izranja. Na crnogorskom primorju vađenje prstaka nije bilo zabranjeno kao u nekim drugim državama, a cena ima je bila izuzetno visoka. Setila se emisije koju je gledala, kako se prstaci vade čekićem iz stena i da što se dublje u stenu ulazi da su sve veći. Kako se to samo razlikuje od njenog posla, koji je iziskivao sedenje u kancelariji, između četiri zida, po čitav bogovetni dan. Takav život uzimao je svoj danak i jedan od razloga što je ove godine došla sama na more je preporuka njenog lekara, kada je utvrdio da ima sindrom karpalnog tunela (što je povezivala sa držanjem kompjuterskog miša) i spondilozu vratne kičme (verovatno od stalno istog položaja, dok je gledala u monitor) zbog čega je mesecima trpela strašne bolove, pa na kraju i donela odluku da promeni svoj način života i da otkaz u firmi u kojoj je godinama radila. Sada već danima nije osetila nikakav bol, prijalo joj je plivanje i sunce i miris soli u vazduhu. Osećala se ponovo poletnom i po ko zna koji put u svom životu je pomislila „volela bih da živim na ovakvom mestu“. Razmišljala je o načinu roniočevog života i sve joj je to delovalo privlačno, egzotično, a tako daleko od nje.
Dugo je ostala zadubljena u svoje misli, koje je opet prekinula njegova prilika dok je izranjao iz vode. Sada je prvi put videla da sa sobom ima veliku mrežastu torbu. Izvadio je iz vode, ostavio na obali, prošetao opet do svog mesta na stenama i vratio se sa velikom žutom, plastičnom kantom, koju je napunio morskom vodom i u nju stavio svoju mrežastu torbu. Ponovo se uspeo na stene i ponovio isti ritual od prethodnog puta, skinuo odelo, prebaco bluzu preko zarđale šipke, seo i ponovo zapalio cigaretu, udišući dim kao da mu je to najveće zadovoljstvo u životu. „Baš je čudno za ronioca da puši“, razmišljala je, pa opet, osećajući njegov pogled na sebi, rešila da ga u potpunosti ignoriše i vrati se čitanju knjige.
Zadubljena u interesantno štivo, nije ga ni čula dok je nije dotakao po ramenu. Trgla se i okrenula, da bi se susrela sa neobičnim plavim očima, tamnim poput mora, primetila je tanke, sitne borice, kako se spustaju od kapaka ka njegovim obrazima, tipične za ljude koji mnogo vremena provode na suncu. „Izvini, možeš li da mi pomogneš?“ Upitno ga je pogledala i ne razumejući šta joj tačno govori, izuzev da pođe sa njim, automatski i ćutke je ustala i krenula za njim. Nikada nije umela da se snađe u neočekivanim situacijama, a sada nije znala šta je želeo od nje. Razumela je samo „…da se ne vraćam dva puta…“
Uspevši se uz stene, pažljivo koračajući za njim, koji je već odmakao par metara ispred nje, pokupio svoje stvari i krenuo, primetila je da je ostavio malj za sobom. Pretpostavila je da se to očekivalo od nje da ponese i ne malo iznenađena, uze njegov malj i polako krenu da se uspinje za njim ka maloj, strmoj ulici. Videla ga je kako otvara gepek automobila parkiranog na mestu na koje nije pomislila da bi neko mogao da se parkira i prišla mu, pružajući mu tešku alatku i dalje zbunjena čitavom situacijom. Pomalo grubo joj je, kako je imala osećaj, oteo malj iz ruku i stavio ga u kola. „Hvala! Ja sam Elvis!“ Pružio joj je da se rukuju ogromnu šaku, koja ju je podsetila na lopatu, sa ogromnim žuljem preko čitavog dlana. Osetila je kako se njena ruka izgubila u njegovoj. Bio je to način da započne razgovor sa njom, sada je to shvatala. „Ni malo sofisticiran način“, pomislila je.
Bio je veoma simpatičan, sa ne baš savršenim zubima, ali bistrog, otvorenog pogleda koji joj je ulivao poverenje. Krenuli su da ćaskaju i tada je saznala da je preuzeo posao svog brata, koji više nije bio među živima. „Ah, eto objašnjenja za cigarete“, pomislila je. Sa setom je pričao o bratu i tome kako je on sa jednom bocom kiseonika umeo da izroni i do osam kilograma prstaka, dok Elvis nikada nije izronio više od tri. Prerano je otišao jedne letnje večeri, prilikom jedne saobraćajne nesreće. Niko nije znao zašto je bio baš tu gde se nezgoda dogodila… Isidora se gotovo zaplakala, jer i sama je iskusila isti gubitak, samo par godina ranije, pod neverovatnim okolnostima i njen mlađi brat je tragično nastradao. Ispričala mu je i tu priču, pa su se oboje, filozofski usaglasili da je u oba slučaja bila odgovorna sudbina. Veruješ u sudbinu?-upitala ga je. Verujem-on je odvratio.
Nakon još malo neobaveznog ćaskanja upitao ju je da ga te večeri sačeka na magistrali, tamo gde se uličica odvajala ka maloj plaži, kako bi otišli negde na piće i bolje se upoznali. Izvini, ali ne mogu, muž me čeka kod kuće-odvratila je.Bio je uporan, insistirao da njemu to ne smeta, samo će popiti piće, kao da je bila mala, pa nije znala šta se od nje očekuje.
– Čekaću te u deset sati.
– Nemoj me čekati, neću doći.
– Ali ja ću da te čekam, dok se ne pojaviš!
– Nemoj da me čekaš, ja neću doći!
– Ali ja ću te čekati!
– Neću doći!!! Rekao si da veruješ u sudbinu, pa…ako nam je suđeno, srešćemo se nekom drugom prilikom-pokušala je da okrene na šalu.
– Ali ja ću te ipak čekati!
Rezignirano je rekla:“Pa ti onda čekaj!!!“, okrenula se i ni jednom više ga ne pogledavši vratila se na plažu. Provela je ostatak dana razmišljajući o njemu, pomalo ljuta zbog njegovog stava, ljuta što je ponela njegov čekić i što je dozvolila sebi da se dovede u tu situaciju. A opet, sve joj je bilo pomalo simpatično. Kao ženi joj je prijala njegovo insistiranje, kao i njegov pogled koji je klizio po njenom telu, bio je veoma privlačan muškarac, no…Isidora se sećala priče o „galebovima“, kako su nazivali meštane koji leto provode zavodeći turistkinje i lupajući recke na svojim zidovima, za svaku noć sa drugom ženom. Nije htela da bude ničija recka, nije se upuštala u morske avanture ni kada je bila devojka, a kamoli sada kada je rekla DA čoveku koga je volela i koji joj je pružao više ljubavi nego što je mislila da će u životu ikada imati. Nije još dugo vremena provela na plaži, koliko god se trudila nije mogla da povrati svoj mir, neprekidno razmišljajući o Elvisu i njegovom neobičnom nastupu. „Neobični ljudi rade neobične stvari“ pomislila je i gotovo poželela da se te večeri sastane sa njim iz čiste radoznalosti da bolje upozna tog neobičnog čoveka.
Te večeri, Isidora je nakon večere sedela na velikoj terasi, sa knjigom u ruci i posmatrala vozila koja prolaze magistralom. Imala je odličan pogled na mesto sastanka i radoznalo je iščekivala da vidi da li će se Elvis pojaviti. Tačno u dogovoreno vreme, auto se parkirao na mestu gde se sa magistrale putić strmo odvajao ka plaži. Ugasio je automobil i ostavio upaljena svetla. Videla je priliku u uskim svetlo plavim farmericama i beloj majici kako izlazi iz automobila, naslanja se na haubu, vadi cigaretu i pali. Pod plamenom prepoznala je njegov lik, kao da već iz daljine nije prepoznala široka ramena i mišićavo telo upornog ronioca. Široko se osmehnula. „Ne mogu da verujem da je stvarno došao! Kakvo samopouzdanje!“ Posmatrala ga je, a vreme je polako prolazilo. Palio je drugu cigaretu, treću…automobili su brzo prolazili pored njega, on je mirno stajao. Primetila je kako se naspram njega, u suprotnoj traci zaustavlja mali kamion sa cisternom pijaće vode. Prvo je upalio četiri migavca, a zatim ih ugasio i ostao u potpunom mraku. „O čemu li ova budala razmišlja??? Zakucaće se neko u njega!“- pomislila je rezignirano, pomalo istraumirana od beogradskih bezobraznih vozača. Nakon poslednjeg udesa u kome se nakon prijatne večere koju je provela sa svojim mužem u njih zaleteo i udario ih nepažljivi vozač, još uvek bi, kada zatvori oči, čula zvuk gužvanja metala i osećala isti onaj strah kao kada se udas dogodio. Sećanje je ispunilo nelagodom i osećajem da će se nešto loše desiti. Pokušala je da se otrese tog osećaja i misli na nešto  lepše, no svaki pogled na kamion parkiran u mraku ispunjavao ju je neprijatnošću. „Elvis je stvarno uporan, ja bih davno otišla.“
Dosadilo joj je da ga špijunira i osećala se vrlo neprijatno, kao da radi nešto što nije smela, pa je pokušala da se fokusira na knjigu koju drži u rukama. Sa vremena na vreme bacila bi pogled na magistralu.
Elvis je još uvek bio tamo. Kamion je još uvek bio tamo.
U čitanju ju je prekinula škripa kočnica, nakon čega se čuo tup udarac. Srce joj je zalupalo, pokušavajući da vidi šta se dešava. Nije videla Elvisa kako stoji ispred svojih kola, grlo joj se steglo. Čovek je istrčao iz svojih kola i pritrčao nečemu što je bilo na putu, naprezala je oči da vidi šta se dogodilo, a zatim pod svetlom farova automobila koji se približavao, primetila je belu majicu, svetle farmerke i noge koje su stajale u potpuno neprirodnom položaju.
Iz grudi joj se oteo krik, pred očima je videla samo crno i izgubila je svest.
 

Leave a Reply